Jedan pisac napisao je, da je Dubrovnik “tražeći mjesto da sakrije slobodu“ doplovio na svoju hrid, na kojoj je čuva još i danas („Libertas“). Dakako, doplovio je tada na jedini mogući način – na jedro.

Ista ta umješnost plovidbe pod jedrom podloga je legendi prema kojoj su već u prvoj Kolumbovoj posjeti Americi, sudjelovala i dva mornara iz Dubrovnika.

U povijesti dubrovačke plovidbe (jedrenja), bilo je i takvih bizarnih događaja, kao onaj kada je dubrovački kapetan, Nikola Primorac godine 1870., za okladu od 1000 funti sterlinga, u svojoj jedrilici nazvanoj „City of Ragusa“ dugoj 6 metara, u 92 dana preplovio Atlnatik od Liverpula do Bostona (New Yorka), što je tada bio podvig bez presedana. Pa se onda istim putem i vratio. Razvijajući svoju umješnost življenja pod jedrom, Dubrovnik je u zenitu svoga razvoja u 16. i 17. stoljeću slovio za treću pomosku silu starog svijeta, zapošljavajući na svojim brodovima preko 5000 uglavom dubrovačkih pomoraca, te brojno stanovništvo u pratećim djelatnostima (brodograditelji, kalafati, jedrari, ljevaći užadi i t.d.).

1907. godine u Dubrovniku je osnovano talijansko sportsko društvo „Societa sportiva Forza e Coraggio“, kojem je na čelu bio poznati brodovlasnik Božo Banac, i čijem entuzijazmu dubrovačko jedrenje duguje nabavku legendarne jedrilice „Bobara“, o kojoj će biti više rijeći u nastavku.

Godine 1911. osnovano je športsko društvo „Unione sportiva Ragusa“, koje je također imalo sekciju za nautičke športove (jedrenje).

Istovremeno i u Dubrovniku raste interes za rekretativnim i sportskim jedrenjem, pa tako iz Popisa pomorske austrijske uprave u Trstu, možemo isčitati da je god. 1914. u Dubrovniku bilo regstrirano šest jedrilica („yacht“), pri čemu su tri od njih bile u vlasništvu Brnje Kaboga, i to „Valerie“, Valerie C“ i „Nirvana“.

Upravo Brnji kaboga Dubrovnik može zahvaliti svoju prvu dokumentiranu regatnu pobjedu, koju je postigao sudjelovanjem na Jadranskoj regati 1904., na svojoj jedrilici „Nirvana“ dužine 23 metra.

Grupa entuziasta na čelu sa (turističkim djelatnikom) gosp. Viktorom Paravićem osnuje dana 13. rujna 1933. jedriličarski klub „Lahor“ sa sjedištem u gradskoj luci. Kako je veći dio početnog članstva tada živio u Lapadu i Gružu, sjedište kluba seli već slijedeće godine u Lapad i mijenja ime u „Y.C. Argosy“. Ime „Argosy“ klub je dobio prema imenu posebno uspješnog i cijenjenog trgovačkog broda dizajniranog i građenog u dubrovačkim brodogradilištima.

Društvo je, naime, u momentu svog osnivanja 1933. godine imalo svega nekoliko privatnih jedrilica, dok je od društvenih jedrilica postojao krstaš „Argosy“, dvije jedrilice nacionalne klase „Lorko“ i „Lero“, te „Bobara“ klase R-6.

Nakon što je 1936. g. od «Direkcije pomorskog saobraćaja « zatražena i dobivena dozvola za sidrište, sagrađen je klupski dom na prostoru gdje se i danas nalazi.

Već 1938. godine jedrilica klase L-5 u valsništvu „Orsana“ (Argosy) kojom je kormilario poznati hrvatski jedriličar sudionik OI, Karlo Bauman, osvaja prvo mjesto na regati u trokutu Orsan-Daksa-Ombla-Orsan, te tako društvu pribavlja prvu službenu pobjedu u svojoj povjesti. Otad, a pogotovo poslije drugog svijetskog rata. Orsanove jedrilice su u raznim klasama sudjelovale u gotovo svim značajnimregatatma na prostoru od Istre do Boke Kotorske.
Kao svi klubovi i naš klub je za vrijeme drugog svijetskog rata prestao sa svim aktivnostima. Već koncem 1945. g. započinje se oživljavati društvena djelatnost. Godinu 1948. ponovno se mijenja ime u «Jedriličarsko društvo ORSAN» koje nosi do današnjeg dana. Ovo ime izvedeno je iz talijanske rijeći „darsena“ , - arsena (arsenale) – orsan, koja označava mjesto gdje se grade, održavaju i čuvaju brodovi.

1949. godine klub dobiva i svoju prvu jedrilicu olimpijske klase „Zvijezda“ koju nazivaju „Koraljka“. Nastavno je dobivena i druga jedrilica iste klase „Dubravka“.

Zbog nemogućnosti nabavke većih jedrilica (krstaša), klub se u narednim godinama orijentirao na nabavku manjih jedrilica, u pravilu, jednosjeda, klase „Olimpijska Yola“, „Finn yola“, „Laser“, „Kadet“ i „Omladinac“, u kojima je (financijski) mogao pratiti trendove i uspješno sudjelovati na regatama.

Ipak, potrebno je izdvojiti jedrilicu „Bobara“ i njene posade, koji su u dugom nizu godina najviše pridonosili uspješnosti kluba. Godine 1954. kormilo „Bobare“ pruzima Andro Knežević koji će uspješno voditi brod oko 30 godina u kojem periodu je postao zaštitnim znakom „Orsana“, dubrovačkog, ali i hrvatskog jedrenja uopće.

„Bobara „ i „Andro“ uspješno su sudjelovali i pobjeđivali na većim domaćim regatama, kao što su Istarska i Brionska regata (1962.), podgorska regata na kojoj su pobjeđivali čak 14 puta (od toga 12 zaredom od 1964 do 1976.), a više puta je „Bobara“ proglašena i najbržim brodom i državnim prvakom (1981.).

Natjecala se „Bobara“ i u međunarodnim regatama, prvenstveno Transjadranskim. S obzirom da so ovdje radilo o razmjerno malom brodu, terebalo je mnogo hrabrosti da se uputi u višednevno i vešenoćno natjecanje na otvorenom moru i mnogo umijeća da seuopće stigne do cilja udaljenog nekoliko stotina milja.

Ipak, svaka pobjeda bila je sve teža. Dolazili su novi brodovi izgrađeni od drugih materijala (stakloplastike) sa drugačijim jedrima (od dakrona) jarbolima, ne od drva (nego od aluminija), malim gazom, bitno lakšom kolumbom, novim oblikom itd. „Bobara“ sasvojim drvenim trupom, drvenim jabolom, 3 tone teškom kolumbom nije mogla više biti na razini svojih ranijih dostignuća.

Ipak, god. 1977. klub nalazi mogućnost da u samogradnji izgradi jedan krstaš, kojega su, u skladu s tradicijom, nazvali „Argosy“. Ohrabreni rezultatima ove prve samogradnje, značajan dio članova (i nečlanova) kluba, započinlje samoizgradnju krstaša, pa je tako zabilježeno da je u klasi „Čiopa“ izgrađeno preko 20 komada krstaša.

Od samog nastanka društvo je uspješno razvijalo natjecateljski duh, pa su

Orsanove jedrilice u različitim klsama uspješno sudjelovale na svim značajnim domačim natjecanjima i punile klupski regal novim peharima.

U bivšoj državi naši jedriličari osvajali su mnoga prvenstva u malim klasamaa naročito u elitnoj klasi „krsataš“. Orsan je bio organizator i međunarodnih regata, a najpoznatija je regata TRANI-DUBROVNIK.

Klub posjeduje svoju lučicu sa 200 vezova, upravnu zgradu, te pripadajuće hangare za smještaj malih jedrilica i servisne radionice.

Za vrijeme Domovinskog rata 1991. JD „Orsan“ stavilo je svoju lučicu na rasplaganje tek osnovanom „Ordedu naoružanih brodova“, što se smatra početkom osnivanja „Hrvatske ratne mornarice“. Zbog toga je lučica „Orsan“ bila granatirana 11. i 12. studenog 1991. godine od strane srbijanskih i četničkih bandi, kojom prilikom je potopljeno 20 brodica, te oštećene zgrade i hangari.

Klub posjeduje veliki plovni park malih brodova, a naša djeca nastupaju na svim kriterijskim regatama diljem Hrvatske.

Pri Klubu djeluje Sekcija brodomodelara u kojoj se obučavaju djeca vještinama izrade jedrilicate pomorskim i jedriličarskim vještinama.

Svake godine organizira se škola jedrenja koja broji preko 30 dječaka i djevojčica, od kojih mnogi nakon stečenih osnovnih znanja nastavljaju svoje školovanje u pomorskim zvanjima. Kroz 74 godine postojanja „Orsana“ prošle su mnoge generacije pomorskih kapetana, liječnika, diplomata i zanatlija.

Na kraju, potrebno je posebno istaći dugogodišnje izuzetne sportske i prijateljske odnose između „Labuda“ i „Orsana“ koji se manifestiraju kroz sudjelovanje na regatama, a posebno najvećim priznanjem koje je „Labud“ uručio veteranu dubrovačkog i hrvatskog jedrenja gosp. Andru Kneževiću.

Iako su dva naša grada udaljena preko 100 Nm to nije nikakva prepreka da naši jedriličari sudjeluju na „Labudovim“ regatama. Posebno mjesto zauzima „Mrdujska regata“ na kojoj redovito sudjelujemo sa velikim brojem jedrilica.

Prihvačajući čast koju ste nam ukazali imenujući nas, na ovogodišnjoj 76. „Mrdujskoj regati“ prijateljem JK“Labud“ još jednom ste potvrdili na izuzetne sportske i prijateljske odnose između naša dva kluba.

Predsjednik JD ORSAN
Marinko Mikulandra


f

isaf

hjs

dhmz

windguru

weather

orsan21 – kopija
DUBROVNIK8
Website-Design-NetObjects-Fusion